Piše: Sanadin VOLODER | Stav.ba

Misao alžirskog pisca Amina Zaouija da “narod koji čita nije gladan i nije porobljen” na najbolji način oslikava tragično ponavljanje stradanja Bošnjaka, s jedne strane, a s druge obavezuje generacije koje žive u slobodi da istražuju, pišu i govore o našoj historiji. Mnogo je neispričanih priča o stradanju Bošnjaka Hercegovine, a historija stradanja Bošnjaka Nevesinja izuzetno je bolna. U povodu 75. godišnjice stradanja Bošnjaka Nevesinja od netom “obrijanih partizana”, tj. četnika, donosimo retrospektivu tragičnih dešavanja od Baje Pivljanina, preko “Nevesinjske puške” do posljednjeg rata.

Zahvaljujući pisanjima i istraživanjima rahmetli Hivzije Hasandedića, Senada i Jusufa Omerike, Ibrahima Kajana, Nedžada Dedovića, možemo da se upoznamo s razmjerama stradanja Bošnjaka Nevesinja i šireg prostora istočne Hercegovine. Nevesinje je općina u istočnoj Hercegovini između Mostara, Konjica, Kalinovnika, Gacka, Bileće, Bekovića i Stoca. Ovo je rodni kraj mnogih poznatih ličnosti iz kulturnog, sportskog i političkog života Bosne i Hercegovine, od kojih je svakako najpoznatiji Safvet-beg Bašagić. Iz Nevesinja svoje korijene vuku i poznate ulemanske porodice Merhemić i Korkut.

Centar općine nalazi se na zapadnoj periferiji Nevesinjskog polja, na 889 metara nadmorske visine ispod strmog prijevoja Grebak, koji je veza s Mostarom. Plodno Nevesinjsko polje uglavljeno je između planina Crvanj, Velež i Crna Gora, a ponornica Zalomka hrani izvor Bune u Blagaju. Pop Dukljanin ga spominje kao župu Podgorje, dok je u osmanskim defterima zapisan kao Sopot, što je i izvorni naziv za današnji gradić Nevesinje, u narodu poznat kao Kasaba. Značaj Nevesinja u osmanskom periodu svjedoči gradnja džamije sultana Bajazida, u narodu poznata kao Careva džamija.

Uslijed historijskih previranja i pod utjecajem velikih sila, nevesinjski kraj bio je mjesto buna pri kraju osmanske i na početku austrougarske vlasti, čega su najveće žrtve bile nekad većinsko bošnjačko stanovništvo. Proces smanjenja broja Bošnjaka intenziviran je kroz zločine tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Najtragičniji dan za nevesinjske Bošnjake jeste 14. februar 1945. godine, koji se inače slavi kao dan oslobađanja Mostara od fašizma.

Hercegovački hroničar Hivzija Hasandedić u svojoj knjizi Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini u izdanju “El-Kalema” 1990. godine u poglavlju o Nevesinju, koje završava opisom sela Žulja, koja su danas dio Mostara, kaže da su od početka procesa primanja islama u Hercegovini česti slučajevi pljačkanja muslimanskih kuća i objekata od odmetnika iz pravoslavnih sela, hajduka, komita iz Crne Gore koji najčešće u proljeće i tokom buna pljačkaju gradove i sela, pale džamije, hanove… On bilježi naredbu iz Istanbula iz decembra mjeseca 1571. godine kojom se naređuje da se pohvataju i kazne svi odmetnici koji pljačkaju muslimanska sela i pale džamije.

Hasandedić navodi da je u Hercegovini još uvijek svježe pamćenje na hajduke Baje Pivljanina, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća harao po Hercegovini. Nakon ratovanja za interese Mletaka i Crnogoraca, Bajo se skrasio u Zadru, gdje je oženio sestru jednog drugog hajduka i palitelja Mostara Stojana Jankovića. Na lik i djelo Baje Pivljanina svjetsku pažnju medija i istraživača skrenuo je napadač koji je prošle godine u Novom Zalendu u džamiji ubio 51 osobu. Na njegovom oružju bilo je ispisano i ime Baje Pivljanina, odnosno Dragojila Nikolića.

Hasandedić ovo poglavlje zaključuje izjavom da su džamije koje je Bajo srušio kasnije obnovljene, ali su od drugih baja opet rušene i paljene, te dodaje da se “veoma ružni i nekulturni običaj paljenja i rušenja džamija sačuvao, nažalost, i do naših dana, što svjedoči period 1941.‑1945.”.

Zbivanja na početku 1992. godine dokazala su da je ova “tradicija” preživjela i nakon 47 godina komunističke Jugoslavije. Četrnaestog juna 1992. godine, treći dan Kurban-bajrama, u sami cik zore, nevesinjski Srbi, potpomognuti JNA, rezervistima i paravojnim formacijama, kreću u svoju historijsku bitku koju nazivaju “Trećom nevesinjskom puškom” upravo napadom na selo Žulja, gdje su ubijena 34 Bošnjaka.

Prelazak četnika u partizane intenziviran je kako se osjećao kraj Hitlerovog Trećeg rajha, a cijenu tog transfera zbog neodlučnosti partizanskih vođa najviše su platili Bošnjaci i Hrvati tokom “oslobađanja” bosanskohercegovačkih gradova i sela od vlasti NDH-a. Ovaj je proces na najbolji način opisao Adil-beg Zulfikarpašić u svom tekstu Put u Foču.

Na lokalitetu Smrdan kod sela Kljuna ostao je “naviljak” (termin za manji plast sijena) brade jer su se četnici masovno obrijali da bi mogli pristupiti partizanima, čime su na najbolji način dokazali narodnu izreku da “vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”.

Jedan dio nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata koji su se sklonili od četničkih napada u Kasabu vijest o oslobađanju Mostara i Nevesinja dočekali su s radošću i izašli na ulice da dočekaju partizane. Međutim, dojučerašnjim četnicima izmaklo je “oslobađanje” Mostara pa im je Vlado Šegrt, komandant 10. hercegovačke udarne brigade, na 24 sata dao da “oslobode” Nevesinje, odnosno da rade šta im je volja.

Prema svjedočenju Hasana Tanovića koje je u Varaždinu 1992. godine zapisao Ibrahim Kajan i objavio u časopisu Behar, tog dana ubijeni su gotovo svi nesrbi u Kasabi.

“Partizani su pokupili sve muslimane i Hrvate što je bilo, stavili ih u red, a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30-40 ljudi, toliko sam vidio.”

Javne egzekucije nastavljene su na ulicama i u selima, a oni koji su pokušali pobjeći prema Mostaru stradali su u zasjedama. Tada je ubijeno oko 200 Bošnjaka i Hrvata. Među stradalim je bio i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta Komunističke partije u Nevesinju. Ova činjenica pokazuje da je partizanima, odnosno obrijanim četnicima, primarni cilj bio istrebljenje Bošnjaka.

Isti recept javnog smaknuća ponovio se i u posljednjem ratu, kada je u Kasabi u “pozorišnoj atmosferi” pred oko hiljadu svjedoka koji odbijaju svjedočiti mučen i smaknut Mujo Ćupina, prvi predsjednik SDA Nevesinja. Njega na javno smaknuće odvodi Milan Đerić, policajac SJB Nevesinje. Milko Mučibabić ga satima mrcvari u policijskoj stanici, gdje mu pred brojnim svjedocima kida uši, a potom ga izvodi na ulicu, gdje je javno masakriran.

Stradanja Bošnjaka i Hrvata Nevesinja tokom Drugog svjetskog rata bila su sistemski zataškana i o njima se nije javno govorilo. Samo su pojedinci znali priče preživjelih, čime je kolektivna amnezija uspjela. Bošnjaci i Hrvati bili su početkom devedesetih godina 20. stoljeća opet zatečeni dešavanjima i postali su lahak plijen četničkih horda.

Sva ova stradanja i intenzivno iseljavanje prema Mostaru, Konjicu i Sarajevu dovelo je do toga da su Bošnjaci postali manjina u Nevesinju. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Nevesinje brojala je 14.448 stanovnika, a od toga 10.711 ili 74% Srba, 3.313 ili 22,95% Bošnjaka, 210 ili 1,46% Hrvata, te 214 ili 1,47% Ostalih.

Ni 50 godina komunističke vlasti nije uspjelo potisnuti utjecaj četničke ideologije, što na najbolji način dokazuje činjenica da je upravo u Nevesinju organiziran veliki miting u ljeto 1989. godine kao podrška “Balvan-revoluciji” u Kninu, što je bio prvi takav skup u BiH. Dekor tih okupljanja ostao je isti kao kod redovnih pojavljivanja četnika u manjem bh. entitetu do danas, a to su kokarde, četničke pjesme, crkvena ikonografija…

Izvor: STAV

Osoba koja je upravljala bagerom prilikom rušenja berbernice Ramiza Dugopoljca, u blizini Arap džamije, identifikovana je kao N.Š. (49), rečeno je radiju Sto plus u Osnovnom javnom tužilaštvu u Novom Pazaru.

To tužilaštvo pokrenulo je istragu tokom koje će biti utvrđeno šta se desilo u noći između subote i nedjelje, kada je porušen objekat porodice Dugopoljac u novopazarskoj Staroj čaršiji.

“Protiv osumnjičenog je podnijeta krivična prijava za nasilničko ponašanje”, rekli su nam u Tužilaštvu.

Vlasnik berbernice Ramiz Dugopoljac je na dan rušenja Sto plus radiju rekao da je lokal, koji je u vlasništvu njegove porodice od 1970. godine, porušen po nalogu čelnika Islamske zajednice (IZ) u Srbiji.

On je kazao da je pred sudom u toku spor sa IZ u Srbiji o utvrđivanju vlasništva.

Medžlis IZ u Novom Pazaru u saopćenju za javnost potvrdio je da je berbernicu Dugopoljca “otklonila građevinska služba IZ jer je nelegalno podignuta na vakufskoj parceli”.

Prema zvaničnim podacima Republičkog geodetskog zavoda držalac parcele na kojoj se nalazi porušeni lokal je IZ u Srbiji – muftijstvo sandžačko, dok je kao vlasnik berbernice upisan Ramiz Dugopoljac.

Izvor: Radiostoplus.com

Mirovna aktivistkinja Aida Ćorović izjavila je gostujući u programu televizije N1 da je njen post na Facebooku u kome je ona napisala da traži posao bio jedan vid socijalnog eksperimenta kojim je htjela da podstakne mlade ljude koji su bez posla i novca. Ona je poručila da nikada ne bi pristala da bude dio vlasti SNS-a, kao i da nikada ne bi pristala da bude “podrepna muha” Vučića. “Ja nisam toalet papir. Nisam maramica za jednokratnu upotrebu”, naglasila je Ćorović.

“To je bio moj mali socijalni eksperiment. Činjenica je da zaista nisam zaposlena osoba već neko vrijeme, iz različitih okolnosti, ali isto tako da ja nisam osoba koju je neko zapošljavao. U vremenu kada sam ja studirala, mislila sam da će to biti nešto što je sasvim normalno, ali počele su devedesete i moj se život odvijao nekakvim drugačijim tokom i tempom. Ja sam godinama vodila jednu malu nevladinu organizaciju u Novom Pazaru i takođe me niko nije zaposlio, ja sam sama sebe zaposlila”, kaže Ćorović i dodaje da su se okolnosti u jednom trenutku promijenile, i da je ona morala da da ostavku.

“Došla sam na udar islamističkih fundamentalista, u stvari kriminalaca, i dala sam ostavku, jer je bilo van pameti da neke mlade ljude koji rade u organizaciji dovedem u opasnost. Nakon toga, život me je doveo ovdje, tako da sada živim u Beogradu, brinem o staroj i bolesnoj majci. Posljednjih godina su puno mojih prijatelja u istoj ili goroj situaciji”, otkriva Ćorović.

Ona objašnjava da se naše društvo odreklo mladih i obrazovanih ljudi, kojih je sve više, i koji su ostali bez posla.

“Takvi ljudi osjećaju krivicu, i stide se, jer misle da su oni krivi. To je spirala zla, jedan krug očajanja, jer vidite kvalitetnu osobu koja stalno udara u neke zidove i krivi sebe”, kaže ona i pojašnjava da je postom na Facebooku u kojem je objavila da traži posao htjela da tema nezaposlenosti postane vidljiva i da podstakne ljude koje se nalaze u sličnoj ili goroj situaciji.

“Ja zaista tražim posao i nisam vaspitana kao osoba koja čeka da joj nešto padne sa neba. I ovo (njena objava) je bila vrsta provokacije koju niko nije pogrešno shvatio. Dobila sam mnogo dirljivih poruka, do te mjere da mi se zagušio inboks koliko su ljudi nudili novac i ostale vidove pomoći. Međutim, najvažnije je bilo što su se javili mnogi ljudi koji su rekli da su oni to doživjeli, i poistovetili su se sa mnom”, navodi ona.

Dodaje da je u pitanju “velika priča koju ne vidimo usled svega što nam se dešava”.

“Mi živimo u jednom potpunom posrnuću, u jednoj potpunoj propasti. I postigla sam da ljudi počnu da reaguju, da se ohrabre, da im stavim do znanja da nisu sami, da nije sramota to što im se dešava, a onda je usledio obrt. Pozvala me je savetnica za medije Aleksandra Vučića Suzana Vasiljević, i ponudila mi je da se vidimo. Rekla mi je da će mi pomoći, i rekla mi da možda mogu da podižem natalitet tamo dole. Dole, misli se na Sandžak, ne treba da se diže natalitet, a i šta nam znači natalitet kada ljudi odlaze. Kada sam se posavjetovala sa prijateljicama, odlučila sam se da se javno obratim”, navodi Ćorović.

Ističe da uprkos tome što je mogla da prećuti i prihvati “pruženu ruku” da je odlučila da javno objasni njenu situaciju napisavši otvoreno pismo Aleksandru Vučiću.

“To pismo u stvari nije bilo napisano Vučiću, već ljudima koji se nalazi u istoj ili sličnoj situaciji kao ja. Želim da se obratim tim ljudima i želim da im kažem da nema razloga da se stide. Nema razloga da se brane od svoje časti. Da nikada i ni po koju cijenu ne daju sebe i svoju čast. Nema skuplje stvari nego kada vam neko ‘pruži ruku’, a zapravo je ta ruka poniženja, a ne spasa”, poručila je Ćorović.

Ona je ponudu Suzane Vasiljević ocijenila kao nečasnu.

“Svakako je bila to nečasna ponuda. Gospođa Vasiljević nijednog trenutka nije izgovorila bilo kakvu riječ koja bi me uvrijedila, ali ja vidim šta Aleksandar Vučić radi svojim saradnicima, kako ih javno vređa. Ja neću da budem podrepna muha ovoj vlasti. Ja nisam toalet papir. Nisam maramica za jednokratnu upotrebu. Imam obraz i imam čast, i ne postoji cijena za koju ih bi prodala čast. I ako pristanem da me bilo ko voda kao vašarsku mečku po raznoraznim skupovima, i ako moram da izgovaram bljuvotine protiv dojučerašnjih prijatelja, ja sebi ne bih mogla da pogledam u oči”, istakla je Ćorović.

Ona je objasnila da je uputila javno pismo zbog mladih ljudi u malim sredinama “gde im dođe neki baja, neki šef iz SNS-a i ponudi im radno mesto”.

“Htela sam da pokažem da može da se živi i bez pomoći Aleksandra Vučića. Poniženje koje ćete pretrpeti nema cijenu. Kamarila nam je razorila zemlju. Učešćem u takvoj vlastii mladi ljudi sjeku granu na kojoj sjede”, poručila je Ćorović.

Izvor: N1

Novopazarka, koju je jučer u naselju Selakovac udario automobil, u teškom je zdravstvenom stanju, ali sa trenutno stabilnim vitalnim parametrima, rečeno je radiju Sto plus u Kliničkom centru Kragujevac.

Iz te zdravstvene ustanove ovom radiju je rečeno da je ona primljena sa teškim povredama, opasnim po život.

“Pacijentkinja je operativno zbrinuta i na liječenju je u Centru za anesteziju i reanimaciju, u jedinici intenzivne njege. Pod konstantnim je nadzorom ljekara”, kazali su u Kliničkom centru Kragujevac.

Nju je, dok je sa kćerkom prelazila Dubrovačku ulicu, udario automobil marke “audi” za čijim volan je bio S.E. (24) iz Novog Pazara, koji je nakon toga pobjegao sa lica mjesta.

Uhapšen je kasnije, a tereti se da je počinio teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja i nepružanje pomoći povređenom u saobraćajnoj nezgodi.

Po nalogu Osnovnog javnog tužilaštva određeno mu je zadržavanje do 48 sati.

Izvor: Radiostoplus.com

Majka djevojčice iz Tutina koju je seksualno maltretirao nastavnik, za “Novosti” otkriva da je ogorčena što se napasnik, zbog male kazne, ponovo našao na slobodi. Kćerka se još nije psihički oporavila od zlostavljanja, pišu “Novosti”.

Nakon što je nastavnik Osman A. (65), iz Tutina – koji je dvije godine nedozvoljenim polnim radnjama seksualno uznemiravao i maltretirao jedanaestogodišnju učenicu Osnovne škole “Rifat Burdžović Tršo” – krajem prošle nedjelje u Novom Pazaru osuđen na “samo” 18 mjeseci zatvora i pušten na slobodu, porodica oštećene živi u strahu.

Majka djevojčice A. Dž. je rekla za “Novosti” da se njena kćerka nije psihički oporavila i da još ide kod psihijatra zbog zlostavljanja. Navodi da se loše osjeća i da ne ide u školu. Iz straha, u ponedeljak u školi nisu bila ni dvojica njenih sinova, učenici drugog i šestog razreda.

“Prije nego što je napasnik uhapšen, naša porodica, a posebno djeca, doživljavala je strašne pretnje. To je bilo užasno i nepodnošnjivo, ali smogli smo snage da sve prijavimo policiji. Djeca ga se i sada boje, puna su straha i ne smeju u školu. Na časove će ponovo krenuti kada se budu osjećala sigurno”, priča A. Dž.

Ona napominje i da će se protiv sramne presude, koja je, kako naglašava, zaprepastila cio Tutin i Srbiju, boriti sve do Strazbura, dok pravda ne bude potpuno zadovoljena.

Izvor: Novosti.rs

Muhamed Filipović, bh. akademik i pisac, preminuo je danas u Sarajevu u 91. godini, saznaje Klix.ba.

Muhamed Filipović je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

Filipović je bio i jedan od osnivača i potpredsjednik Stranke demokratske akcije (SDA), a u vrijeme rata u BiH bio je potpredsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije Adila Zulfikarpašića i ambasador Republike BiH u Londonu.

Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene na druge jezike. Najveći broj prijevoda doživjela je knjiga “Lenjin – monografija njegove misli”, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, bugarski, slovački, italijanski i kineski jezik.

Muhamed Filipović rođen je u Banjoj Luci. Filipović je u rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu. Filozofiju je studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu i Zagrebu. Diplomirao je 1952., a doktorirao 1960. godine.

Izvor: Klix.ba

Izvor: Al Jazeeera

Stranka demokratske akcije Sandžaka (SDA) izaći će na izbore, iako je upitna i sama svrha učešća Bošnjaka na njima, izjavio je danas Sto plus radiju predsjednik Stranke Sulejman Ugljanin.

On je takav stav obrazložio podsjećanjem na neriješene slučajeve zločina nad Bošnjacima u Sandžaku tokom 90-tih godina (Štrpci, Kukurovići) i “epidemijom velikosrpske ideologije koja je i dalje u toku”.

Ugljanin je pojasnio da je Predsjedništvo SDA ipak odlučilo da ostalim partijama, “ne Vučićevim ispostavama u Sandžaku”, uputi prijedlog strateškog partnerstva prije, tokom i poslije predstojećih izbora.

On nije želio da precizira koje partije nisu “ispostave”, ali je kao moguće primjere sa kojima bi SDA mogla da ima saradnju naveo Čedu (Čedomira Jovanovića-LDP) i Čanka (Nenada-LSD Vojvodine).

Ugljanin je naveo i da “ako SDA kao autentičan i legitiman predstavnik Bošnjaka u Srbiji” već izlazi na izbore, potencijalnim partnerima nudi prijedlog saradnje oko za njih ključnih stavki.

“To je platforma o specijalnom statusu Sandžaka u budućem ustrojstvu Srbije”, pojasnio je.

Izvor: Radiostoplus.com

Izvor: RTV Rožaje

Piše: Almir MEHONIĆ | Stav.ba

U potrazi za boljim životom i slobodom, u razdoblju između 1892. i 1924. godine, oko 12 miliona ljudi ušlo je u Sjedinjene Američke Države. U istom periodu dolazi do velikog iseljavanja različitih etničkih grupa s prostora Austro-Ugarske. Prema nekim informacijama, u tom velikom talasu migranata koji su krenuli put SAD-a našlo se i oko 1.500 Bošnjaka. Tako se početkom 20. stoljeća u području Velikih jezera nalazi najznačajnija bošnjačka kolonija u Americi. Činilo ju je nekoliko stotina Hercegovaca u Chicagu, dok se u obližnjem Garyju, u Indiani, nalazilo i nešto malo Bošnjaka s prostora Krajine.

Relativno brojna zajednica od nekoliko stotina ljudi, mahom muškaraca, neženja, uz nešto malo oženjenih, odlučila je pustiti korijenje u Chicagu, u okolini. Većina njih bila je neobrazovana i siromašna, tako da su zaposlenje mogli naći samo kao obični fizički radnici. Ti prvi emigranti, skoro odreda, dolazili su u SAD kao samci. Imali su plan. Brza zarada i povratak u domovinu. Kakva se samo drama dešavala u njihovim dušama kada su shvatili da ne mogu zaraditi ni za povratak. Ne želeći se ženiti nemuslimankama, većina njih ostajali su samci. Tako su i umirali.

Upravo je u Chicagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul-Hajrije”. I dok je o ovom udruženju pisano skoro u svim publikacijama i tekstovima koji su tretirali temu bošnjačke emigracije, u sjeni su ostala druga udruženja i grupe koje su djelovale na prostoru Sjedinjenih Američkih Država.

Zapravo, riječ je o kulturnom angažiranju potomaka prve generacije Bošnjaka u Americi, i to kroz muzičku grupu “Tamburica”. Ova grupa osnovana je 1930. godine, s rastom bošnjačke zajednice u Chicagu, a pod pokroviteljstvom nijemog profesora muzike Ploseina i Anke Dilić, supruge bošnjačkog emigranta i preduzimača Arifa Dilića. Ova grupa imala je kulturno-umjetničku ulogu prilikom organiziranja skupova i prigodnih događaja u bošnjačkoj zajednici u ovom dijelu svijeta. Kako možemo vidjeti i iz dostupnih i sačuvanih fotografija, djevojke su bile obučene u tradicionalnu bosansku narodnu nošnju, dok su muškarci nosili fesove.

Mnogo kasnije, njihovu tradiciju sviranja tamburice nastavit će Mehmed Mike Hairlich, sin bošnjačkog emigranta Maše Hairlića i Almase Čustović.

Nedugo nakon osnivanja bošnjačke muzičke grupe “Tamburica”, Ulfeta Sarić, supruga Mustafe Sarića, organizirala je početkom 1940. bošnjačko Umjetničko društvo “Kolo djevojaka”, koje se bavilo pjevanjem i igranjem, također na skupovima i događajima koje je organizirala tamošnja bošnjačka zajednica. U njemu su učestvovale mahom bošnjačke djevojke u dobi od 12 do 25 godina.

Do ovih podataka došao je jedan od najupornijih istraživača ranih dolazaka Bošnjaka na prostor Amerike Faruk Bogućanin. Bogućanin u razgovoru za Stav ističe da, iako su napori te prve generacije bošnjačkih useljenika za očuvanje bošnjačkog i islamskog identiteta bili jaki, nedostupnost i malobrojnost žena sličnog vjerskog i kulturnog porijekla učinili su da se u osnovi stoprocentno izgubi identitet potomaka prve generacije u Americi.

Bogućanin je duže vrijeme pratio razvoj porodica koje su učestvovale u prvim organiziranjima Bošnjaka u Americi i zaključio da je, nažalost, riječ o tužnoj priči o asimilaciji.

“To je nesretna sudbina koju vjerska manjina doživljava u dobro integriranom društvu, a koja se ogleda kroz najdirektniju asimilaciju i potpuno gubljenje jezičkog, kulturnog i vjerskog identiteta”, zaključuje Bogućanin.

Arif Dilić (1888–1961) bio je rodom iz Gračanice kod Gacka, a Anka Kapić (1883–1956) iz Gorskog Kotara u Hrvatskoj. Arif je došao u Chicago 1906. godine i bio je jedan od uspješnijih Bošnjaka, budući da je bio predradnik u građevinskoj firmi “Paschen Construction Company”, koja ja radila na izgradnji čikaške željeznice, a za nju su radili deseci Bošnjaka. Tokom druge i treće decenije 20. stoljeća porodica Dilić jedno je vrijeme živjela u Montani, gdje je Arif, poput desetaka drugih Bošnjaka, radio u rudnicima bakra.

Nakon finansijskog kraha 1929, porodica Dilić je u zamjenu za izgubljeni novac u banci dobila farmu u Woodstocku blizu granice s Wisconsinom, gdje su se često okupljali čikaški Bošnjaci za vjerske i državne praznike. Arif je zapamćen po tome što je donirao sredstva u obnovu džamije u svom rodnom selu kod Gacka 1926. i 1959. godine. Arif je usvojio Ankinu kćerku iz prvog braka Helen, a potom je s Ankom dobio sina Asima i kćerku Meliku. Helen se 1932. godine udala u Bosni za Arifovog bratića Saita Dilića, pa je s njim došla u Chicago 1933, gdje im se rodio sin Numan “Norman” (1933–1990).

Potom su se vratili u Bosnu 1934, nakon čega su dobili i kćerku Sylviju (1939–1984), a u Bosni su proveli i Drugi svjetski rat. Nakon razvoda od Saita, Helen je opet došla s djecom u SAD 1946. godine. Norman je bio oženjen s Jessie Clancy i poginuo je u automobilskoj nesreći na Floridi. Penny Sylvia bila je konobarica i bila je udata za Theodora Thedforda.

Arifov sin Asim najprije se oženio američkom Hrvaticom Anom Jurić, koja je umrla na porođaju kada mu je rodila kćerku Anne. Ona je udata za američkog Rusa Johna Grofika, s kojim ima sinove Johna i Georgea. Živi u Huntingtonu, u državi New York. Nakon smrti supruge, Asim je 1939. godine po želji svog oca otišao u Bosnu da se oženi. No, Asim se ženi u Foči učiteljicom porijeklom iz Poljske Helenom Grzybek, koja je predavala u školi u Kalinoviku. Po dolasku u SAD, rodila mu je kćerku Adele i sina Michaela. Adele je bila udata za Jamesa Sullivana, a živi u okolini Chicaga. Michael je poznati forenzički ekspert za sigurnost u saobraćaju, oženjen je s Lisom i živi u Evanstonu kod Chicaga.

Melika, najmlađe Arifovo dijete, udala se je u Chicagu 1953. godine za Chrisa H. E. Rolfsena, norveškog imigranta koji je doselio u Ameriku. Nestala je 1958. u čikaškom naselju Lakeview.

Izvor: STAV

Bakir Izetbegović izjavio je na današnjoj press konferenciji da niko nikada od BiH neće odvojiti niti jedan njen pedalj, te da takva aktivnost može samo pruzrokovati narušavanje mira postignutto Dejtonom.

“Upozoravamo predstavnike međunarodne zajednice da reaguju. Dosadašnji izostanak reakcije je ohrabrio političke snage koje ovo rade već 10 godina i doveo do kulminacije takvog djelovanja. Tražimo striktno pridržavanje dejtonskog sporazuma, stoga ove blage reakcije Aleksandra Vučića na prijetnje Milorada Dodika.

Očekujemo da se iz Srbije uskrati podrška destruktivnoj politici Milorada Dodika. Nikada nećemo pristati na bilo čije ultimatume, ucjene, pokušaje da se jedna politika nametne cijeloj državi. Nećemo podržati izmjenu strukture Ustavnog suda BiH. Međunardodne sudije su dio Ustavnog suda BiH, a koji je dio dejtonskog sporazuma. O izmjeni stukture može se razgovarati kada BiH napreduje prema NATO-u i EU.

Fahrudin Radončić je također na današnjoj press konferenciji izjavio da naši ljudi ne treba da se plaše, te da od Dodika očekuju da izvrši korekciju svojih zahtjeva koje niko ne može prihvatiti.

“Mi smo danas kao vladajuća koalicija izvršili moralnu obavezu da izkažemo svoj stav na ono što već danima dolazi od Dodika i vlasti opozicije RS-a. Postoji crvena linija, nakon prelaska preko iste, postoje sredstva i metode da se očuva mir BiH. “

Željko Komšić izjavio je da će najveću štetu od Dodikovih postupaka imati upravo građani RS-a

“Ovo je poziv Dodiku da se vrati radu u institucijama BiH kako to predviđa ustav i zakoni BiH jer će štetu od njegovih postupaka snositi građani RS-a. Veliki dio novca od sporazuma iz Predsjedništva treba da ide u RS, te je zato takva vrsta političkog djelovanja bespotrebna i nanosi štetu ljudima u čije ime Dodik tvrdi da govori. Mora se znati dokle ići u političkom djelovanju. Integritet BiH nije nešto o čemu se pregovara. Institucije BiH predviđene zakonom i njihov sastav nisu nešto o čemu se pregovara, sve dok tako stoji u Ustavu. To što nam se nekad ne sviđaju odluke Ustavnih sudova ne znači da se one ne moraju provoditi, te se ne mogu dikrektno rušiti političkim djelovanjem. Odluke Ustavnog suda važe za cijelu teritoriju BiH i one su obavezne da se provode. Pozivam Dodika da se vratimo uobičajenim poslovima provođenja odluka u korist svih građana BiH. BiH se sigurno neće raspasti, BiH nikad neće doći u priliku u kojoj je bila kad je velika sila udarila na nju i pokušala jednom da je rasturi za svagda. Nije tada uspjelo i neće uspjeti nikad”.

Izvor: Face.ba

Na proširenoj sjednici Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, kojoj su pored članova Mešihata prisustvovali rukovodioci ustanova te predsjednici i glavni imami medžlisa Islamske zajednice, data je puna podrška rukovodstvu Islamske zajednice i Medžlisu IZ-e Novi Pazar u odbrani i očuvanju vakufske imovine, saopćeno je iz IZuS.

“Članovi Mešihata, rukovodioci ustanova, predsjednici i glavni imami medžlisa Islamske zajednice najoštrije su osudili ‘zlonamjerno izvještavanja pojedinih medija, kao i nasrtaje određenih partijskih aktivista na vakufsku imovinu putem davanja podrške uzurpatorima vakufa i pokušaja iskorištavanja istih u političke svrhe i nastavak agresije na Islamsku zajednicu'”, navodi se u saopćenju Mešihata.

Kako je saopćeno, nakon prezentiranja i iscrpne rasprave, usvojeni su izvještaji o radu ustanova i medžlisa Islamske zajednice u 2019. godini uz konstataciju da je protekla godina bila najuspješnija na svim poljima, te da se u narednom periodu akcenat treba staviti na jačanje vjerskog života u medžlisma i podizanje kvaliteta odgojno-obrazovnog rada u ustanovama Islamske zajeenice.

Na sjednici je utvrđena visina sadekatu-l-fitra za nastupajući Ramazani šerif, te odlučeno da Vjersko-prosvjetna služba Mešihata pripremi prijedlog ramazanskih aktivnosti na terenu.

Također, verifikovana su četiri nova uvakufljenja zemljišta u Sjenici, Prijepolju i Tutinu, kao i tri nova hafiza Kur’ana.

Izvor: Sandzacke.rs

Sve ono na šta smo kao redakcija ukazivali u slučajevima albanizacije Sandžaka već počinje dobijati efekte u Sandžaku. Velikoalbanski protagonisti uveliko vrbuju bošnjačku djecu po društvenim mrežama i pokušavaju ih preobratiti u albanizam.

Izvjesna Amina Nurović, koja je i sama konvertirala u albanizam, jedna je od glavnih protagonista velikoalbanske ideje u Sandžaku. Pokušava naći mlade Bošnjake koji bi govorili protiv Bosne i Bošnjaka. I, vjerovali ili ne, uspijeva u tome. Primjer je najnoviji intervju za albanske portale koji je Amina Nuraj (ex Nurović) uradila s mladićem Merisom Numanovićem iz Tutina.

U nizu nacionalističkih pitanja koja poprimaju fašisoidne elemente, poput teze o “čistoj ponosnoj albanskoj krvi”, Amina Nuraj ne izostavlja sagovornika navesti na teren vrijeđanja Bosne i Bošnjaka.

Tako u jednom dijelu intervjua Amina Nuraj pita: “Kada ti je proradila albanska krv da presječeš asimilaciju koja se dogodila sandžačkom narodu i da jasno i glasno priznaš da tvoja krv nije slavenska, već čista albanska ponosna krv?”

A onda je uslijedio odgovor koji ledi krv u žilama:

“To se dogodilo onda kad sam uvidio koliko je naša istorija izmanipulisana, koliko nas uče pogrešno i kad sam primetio prvu put da neko ili neke zemlje ili uopšte svijet ima za cilj da nas na taj način odvoji kako bi nas lakše uništili. Tad sam shvatio da mi se to “Bošnjak” nameće niodkud, i da ta Bosna nikad ništa nije uradila za nas.”

Nažalost, i ovo će proći bez ikakve reakcije naših bošnjačkih institucija. Šta više, Amina Nuraj je čest gost Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV). A bošnjačka djeca koja će ovakvom propagandom biti zavedena nisu ni svjesna kako će biti obilježena od strane tajnih srbijanskih službi. Naravno, to ne interesuje albanske propagatore. Njih ne zanima što možda uništavaju živote i budućnost ovih mladića i djevojaka. Njima je bitno da ostvare svoje tamne ciljeve i opravdaju novac iz crnih fondova.

U nastavku vam donosimo kompletan tekst intervjua:

Amina: Posle dugo vremena da li se promenila ljubav u tvom srcu za našu Albansku naciju i majku Albaniju?

Meris: U mom srcu se jeste promenila ljubav prema mojoj naciji ali nikako nije bila u opadanju već naprotiv, ljubav i ga veza sa svojom nacijom i Albanijom je sve jača i jača. Ja do svoje 17te godine nisam bio svestan toga, tek tad sam sam počeo da kopam po knjigama i pitao pamentije ljude i shvatio sam svoje poreklo i mnogo toga o mojom precima, i dan danas tu liniju istražujem i uvek nešto novo saznam, tako da uz to i moja ljubav prema Albaniji je sve jača i jača.

Amina: Kako si ti počeo da se obrazuješ na tom putu prave historije Sandžaka,od koga si prvo čuo, gde si pročitao da smo mi Albanci?

Meris: Kao što rekoh sa svojih odprilike 17 godina je sve to mene zainteresovalo, prvo sam o svom poreklu pitao svog dedu, rekao mi je u kratim crtama da mi Numanovići potičemo od prezimena Koca koje se naselilo na prostoru Sandžaka sa Kosova. To mi nije bilo dovoljno pa sam nastavio pitati puno starijih ljudi od kojih sam vrlo malo izvukao, tako sam čitao i par knjiga i dobijo jos neke informacije o svojim precima, iskreno mislim da sam najvise naučio pre 3 godine od prilike kad sam slucajno putem drustvenih mreza upoznao Aminu Nurović Nuraj, od tebe sam dobio mnogo motivacije da nastavim da istrazujem i da se jos vise povezem sa svojom maticom sto se i dogodilo, nakon naseg prvog razgovora koji me je mnogo motivisao ja sam jos puno toga naucio o svojim pretcima, preporucila si mi i neke knjige koje sam citao, neke nisam jer su bile na Albanskom a Albanski jezik nažalost ne govorim.

Amina: Kada ti je proradila albanska krv da presječeš asimelaciju koja se dogodila sandžačkom narodu i da jasno i glasno priznaš da tvoja krv nije Slavenska već čista Albanska ponosna krv?

Meris: To se dogodilo onda kad sam uvideo koliko je nasa istorija izmanipulisana, koliko nas uče pogrešno i kad sam primetio prvu put da neko ili neke zemlje ili uopste svijet ima za cilj da nas na taj način odvoji kako bi nas lakše uništili. Tad kad sam video da mi se to Bošnjak nameće niodkud, kad sam video da ta Bosna nikad ništa nije uradila za nas a sa druge strane da nije bilo Alabanaca i njihovog predvodnika Šabana Poluža ne bilo ni mene, ni tebe, ni Novog Pazara ni Sandžaka, niti bi se čulo ezana sa munare na ovim prostorima. Ali hvala Allahu pa nam je poslao vodje poput Aćifa Efendije, Ahmet Dace i ostalih čijom su zaslugom došla braća sa Kosova i porazila četnike. Tad kad sam sve to shvatio, shvatio sam da ostatak zivota treba da posvetim ISTINI da utičem na omladinu i sve na ovom podneblju da saznaju pravu istinu i da uvide ko su im prijatelji a ko neprijatelji.

Amina: Pošto ja već pola godine nisam u Sandžaku, da li se šta promenilo u sandžačkoj djeci, da li je naš zajednički rad i trud dopreo do sandžačke djece?

Meris: Teško je reći ali iskreno naš rad i trud za posebno mlade u Sandžaku gotovo je neprimetan po mojim zapažanjima. Ti si se puno više i javno borila na tom putu, dok sa ja to radio nekom vrstom marketinga na svim drustvenim mrežama, kroz tekstove, videozapise, fotografije, suvenire itd. U nadi da što više utičemo na omladinu i nesebično ostavimo trag moramo odlučiti da žrtvujemo sebe i svoju porodicu. U to ime ja sam napisao patriotsko Sandžačko – Albansku pesmu koji ni dan danas nije objavljena zbog nedostatka sredstava da se za istu napravi spot kojim će poruka biti mnogo jača. Tu pesmu rado slusam ja i par prijatelja jer nije objavljena javno ali ko god je čuo makar dio pesme on se je oduševio samom idejom i tematikom iste. Kad budem u mogućnosti i uradim sve što sam zacrtao siguran sam da ću time učiniti nešto jako korisno za Sandžak.

Amina: Imaš li straha od Srbije kao naši roditelji?

Meris: Ne, nemam straha … Tome svedoče mnogo moja dela koja sam uradio predhodno i u centru Beograda i svugde gde sam stigao u cilju promovisanja Sandžaka. Jedini strah u svemu ovome mozda i nije strah nego je postovanje mojih roditelja koji imaju strah. Oni imaju strah da ce se meni desiti nesto lose i zbog toga imam postovanja prema njima da ih ne bi brinuo pa sve sto radim radim u manjem i manje bolnom intezitetu.

Amina: Da li je teško biti Albanac Sandžaka?

Meris: Nijednoj naciji nije teško u Sandžaku pa čak smo svedoci da nacija koja je bezbroj puta pokusala da nas uništi danas uživa u tom istom Sandžaku i crpi poštovanje od sugradjana koji su previse dobri i milosrdni za takve pojedince i naciju. Ja bilo da sam Bosnjak i Albanac ja se ponosim time u Sandžaku a jos vise se ponosim jer sam Albanac i jer je preko 70% Sandžaklija zapravo Albanske krvi.

Amina: Je li ti žao što albanska diplomatija do sad ništa nije uradila za nas albansku decu Sandžaka iako smo se trudili dugi niz godina i ti i ja zajedno da to nekako prome promenimo?

Meris: Mnogo više mi je žao śto Sandžačka ” diplomatija ” nije uradila ništa za Kosovo tako i Albaniju jer smo mi ti koji smo doživotno dužni tom Kosovu. Mi smo ti koji doživotno trebamo i moramo biti rame uz rame sa Kosovom jer mi smo jedno! Stoga me ne čudi činjenica da Albanska diplomatija ne ulaže ili malo ulaže u Sandžak, na neki način osećam da nismo zaslužili, ali tu smo mi i svi koji misle kao mi da to vremenom promenimo i da zbližimo pomenute zemlje, da rame uz rame stanemo i borimo se protiv svih onih koji nam se nadju na putu. Jer verujte mi samo tako možemo pobediti. Onda kad sva tijela (države) budu disali jednom dušom onda smo pobedili sve neprijatelje. Zbog toga ja imam mnogo projekata koje radim individalno kako bi dosao do svog cilja. Jedan od mojih projekata je i Sandžak Shop, onilne prodaja suvenira, garderobe i svega sa nacionalnim motivima Sandžaka i slanje te robe na kućnu adresu resu širom svijeta. Uskoro ću proširiti asortiman i u ponudi će biti i Albanski suveniri, garderoba i ostalo sa nacionalnim motivima Sandžaka, takodje će biti još puno novina koje neću otkrivati sad.

Amina: Jesi li ponosan što si Albanac Sandžaka?

Meris: Što se tiče ovog poslednjeg pitanja mislim da sam više nego jasno već odgovorio na njega u predhodnim odgovorima. Na kraju da napomenem da mi je jako žao što u svemu ovome što radiš najvećeg neprijatelja imaš nekog ko treba da ti bude prijatelj. Sve intervjue i ostalo sto uradis moraju da ocrne pojedini nazovimo mediji koji nisu nista drugo nego baza nepismenih, usamljenih, prodanih duša koji će zbog jednog normalnog i civilizivanog intervjua i teksta na koji imamo pravo napravito bauk i kojekakve naslove sa ciljem da bi nas obezhrabrili ili šta već. Svi moji odgovori na pitanja su moj lični stav i može biti da ja greśim u nečemu svi koji imaju nešto da me posavetuju ili su pametniji ili uopste imaju potrebu da mi kazu nesto neka to urade ili licno ili na mojim drustvenim profilima, ja cu ih rado saslusati i primiti sve savete. Puno sreće ti želim i želim da napraviš još hiljade intervjua i ono što želim da poručim svima jeste JEDINSTVO, nama nisu potrebne nove podele već jedinstvo i MIR! Zato svima onima koji su počeli da pišu nešto što će uneti nemir ili neku podelu molim da promene tematiku i napisu analizu, osvrt ili bilo sta lijepo kako bi ovaj ionako napaćen i maksimalno podijeljen narod zbližili u svakom pogledu!

Amina: Hvala ti puno na pruženom poverenju I hvala ti što si uvek bio uz mene, da me podržiš u svakom projektu. Draga braćo i cijenjene sestre, Meris je ponosan na svoje albanska korene I trudi se isto kao I ja da ukloni asimilaciju koja se dogodila u Sandžaku. A ja vas, albanska diplomatio sa punim pravom pitam kada ćete vi biti zainteresovani za nas Albance Sandžaka?

Izvor: Sandzacke.rs / Revistadrini.info LINK / Njekomb.org LINK

Gimnazija u Beču od jutarnjih sati je blokirana zbog sumnje da je jedan od nastavnika zaražen koronavirusom nakon što se vratio iz sjeverne Italije. Test je bio negativan.

Kako pišu austrijski mediji, škola nije evakuirana, ali je policija zabranila učenicima i uposlenicima da napuste zgradu do daljnjeg.

Kako je saopćilo Ministarstvo obrazovanja, u toku je testiranje učenika i nastavniku na mogući virus. Škola je ograđena i na mjestu je veliki broj medicinskog osoblja, kola hitne pomoći i policijskih vozila, a sve s ciljem da se osigura smirenost i spriječi izlazak ili ulazak u zgradu.

Bečka policija oglasila se i pute Twittera kazavši kako niko neće izaći niti ući u školu dok se nadležni zdravstveni timove ne oglase i ne daju odobrenje, prenosi Heute.at.

Roditelji učenika se nalaze ispred škole i s njima komuniciraju putem mobitela.

Ministarstvo zdravstva uputilo je plan kriznih situacija u okviru borbe protiv koronavirusa u školama i visokoškolskim ustanovama. To uključuje popis stvari koje trebaju uraditi ukoliko se prijavi ili sumnja na slučaj zaraze. Ako se ispostavi da postoji zaražena osoba, škola se ogradi i zatvara ok se ne utvrdu ko je sve bio u kontaktu sa zaraženom osobom. Oni koji nisu bili odlaze kućama, a ostale osobe se po potrebi stavljaju u karantin, piše Sudtirol News.

U Beču inače ima ukupno 70 sumnjivih slučajeva za koje se čekaju nalazi testova.

Nakon što mu je građevinska služba Islamske zajednice u Srbiji u nedjelju srušila berbernicu u Novom Pazaru, što je izazvalo proteste građana, vlasnik Ramiz Dugopoljac uputio je pismo reisu-l-ulemi Islamske zajednice u BiH Huseinu ef. Kavazoviću, prenosi Avaz.ba. 

U pismu Dugopoljac navodi da su u tom “lokalu radile četiri generacije naše porodice – nekada dedo i otac, a sada ja i moji sinovi”. 

“Već jedan duži period trpim velike prijetnje i ucjene od Mešihata da se iselim iz tog lokala iako je on moje vlasništvo jedan kroz jedan. Napominjem Vam i to da se kod suda u Novom Pazaru vodi spor i da je za 11. mart zakazano suđenje. Valjda zato što su im njihovi advokati rekli da će taj spor da izgube, Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, to jest neka njihova građevinska služba je 23. februara oko 4 sata ujutro bagerom srušila moj lokal”, naveo je Dugopoljac.

On poručuje da “ovo nije nikad zabilježeno” te da se ovako “nisu ponašali ni četnici, ni Nijemci, ni komunisti”.

“Ovo što su uradili je i sramota i grehota, jer su doveli u pitanje egzistenciju moje sedmočlane porodice. Uvijek sam živio samo od svog poštenog rada, a sad su mi djeca, od kojih najmlađa ima 9 godina, praktično ostala bez hljeba.

Uvaženi reisu-l-ulemo, ja nemam kome drugom da se obratim do vama i ovo radim iz nužde pošto njih svi štite, a ja Vas molim da mi pomognete da se ispravi nepravda koja mi je počinjena”, poručio je Dugopoljac.

Izvor: Avaz

Mada je još 2017. godine, nakon druge posjete predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogan Novom Pazaru, pao dogovor da Vakufska direkcija Turske obnavlja oronuli Isa-begov hamam u ovom gradu, početak radova na restauraciji ovog kulturno-historijskog spomenika pod zaštitom države Srbije nije ni na vidiku, pišu “Novosti”.

Prije tri godine predstavnici Vakufske direkcije Turske, Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Grada Novog Pazara potpisali su protokol o saradnji na pripremi projekta konzervacije Isa-begovog hamama. Prije dvije godine, 8. marta 2018. gradonačelnik Novog Pazara Nihat Biševac i predsjednik Vakufske direkcije Turske Suat Faruk Giraj potpisali su ugovor o izgradnji projektno-tehničke dokumentacije za restauraciju, tada su javnosti predočene i skice budućeg izgleda Hamama, a najavljen je i brzi početak radova.

“Do kašnjenja je, kako sam obaviješten, došlo jer je ovdje u Novom Pazaru, a posebno u Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji (IZuS) bilo primedaba na budući planirani izgleda Hamama, navodno izgled će odudarati od originalnog izgleda. Zasada ne znam da li će turski projektanti nešto mijenjati i prepravljati, niti kada će biti gotovi svi projekti i početi radovi”, kaže gradonačelnik Novog Pazara Nihat Biševac.

Prema nezvaničnim informacijama, Turci insistiraju da Hamam izgleda onako kako oni, pozivajući se na svoje historijske izvore, stručnjake-restauratore i na iskustvo sa drugim hamamima na Balkanu, koje takođe rekonstruišu, smatraju da i novopazarski Hamam treba da izgleda. Kada će se sve sporno “raspraviti” i kada će radovi početi, zasada je teško prognozirati.

Kada je prvi put, polovinom 17. vijeka, posjetio današnji Novi Pazar, čuveni turski putopisac Elvija Čelebija zapisao je da je “u gradu na sedam rijeka” video mnogo lijepih građevina i dućana, a da ga je posebno, svojim položajem, monumentalnošću, unutrašnjim uređenjem, vodom i vazduhom, oduševio ovdašnji Isa-begov hamam.

Mada su Turci svuda gradili slična “kupatila”, neka još i veća i luksuznija od novopazarskog, čuveni putopisac naglašava da je Isa-begov hamam najbolji na Balkanu.

Vjeruje se da je Isa-begov hamam sagrađen između pedesetih i sedamdesetih godina 15. vijeka i da ga je sagradio osnivač Novog Pazara, turski vojskovođa Isa-beg Isaković. Zajedno sa Amir-aginim hanom i Starom čaršijom, Hamam je vijekovima bio važna tačka na putu od Istanbula do Dubrovnika, a danas bi trebalo da bude značajan turistička znamenitost Novog Pazara.

Izvor: Novosti.rs

Piše: Mensur ZUKORLIĆ

Šta su vakufi, kako su postali, kakva je njihova uloga u prošlosti, te njihovo stanje u sadašnjosti jeste tema koja ukazuje na razvijeni socijalni život ljudi u tradiciji muslimana. Institucija vakufa ili islamskih zadužbina, je veoma stara. Rađa se sa pojavom islama, njeni korijeni se nalaze u Kur'anu i šerijatu, a priroda ove institucije može se najpotpunije objasniti kao “zaveštanje dijela ili cele imovine za sva vremena u pobožne svrhe”.
Kur'an ni na jednom mjestu direktno ne govori o vakufu, međutim, na indirektan način spominje podjelu imetka u dobrotvorne svrhe, gdje kaže: “Len tenalul birre hatta tunfikun“ (“Nećete postići dobro sve dok ne udijelite“). Na taj način Knjiga je dala legitimitet hadisima koji govore o uvakufljenju:

“Kada čovjek umre, prestaje njegovo djelovanje, izuzev u tri
slučaja: ako ostavi neki nauk (naučno djelo) kojim će se ljudi
koristiti, ako ima čestito dijete, koje će se za njega moliti,
ili ako ostavi trajno dobro dijelo.“

Brojni pisani dokumenti potvrđuju da su darivaoci vakufa, kao i u drugim kulturama, bili bolje stojeći pojedinci na koje je uticao snažan religiozni osjećaj solidarnosti. Poznato je da islam traži od svojih sledbenika trošenje imetka kako uopšte, tako i u društvene svrhe, a za to im je Bog obećao veliku nagradu. Tako pojedini članovi ove zajednice, ugledajući se na dobar primjer, nastavljaju tradiciju Osmanlija, darivajući svoju imovinu za potrebe zajednice. Daruje se u vidu pokretne i nepokretne imovine. Brojni osmanlijski državnici, veziri, paše, defterdari drugi službenici, od svojih prihoda, koji su bili najčešće iz ratnog plijena, podižu po Balkanu razne zadužbine, a u vakuf ostavljaju, za izdržavanje ili fond, imetak u novcu, zemlji, dućanima i drugim privrednim objektima. Obični građanski staleži, trgovci i sitni obrtnici ne zaostaju za tim visokim i imućnim državnicima, a takođe ni bogatije žene iz mahale.

U Novom Pazaru su, na primjer, takvi plemeniti ljudi ostavili lijepa imanja za izdržavanje siromašnih ili po nekoliko dućana (prodavnica). Zabilježno je da su tako tri sestre, djevojke, ostavile vakuf u Novom Pazaru, sagradivši jednu džamiju (Altun alem džamiju), česmu (Halimaču) i hadžet (naselje u Novom Pazaru).

Vakuf je važan socijalni institut i veoma je star. Kako se vidi, on je i dio islamske socijalne politike. On pomaže sirotinju, razvija kod ljudi tako potrebno osjećanje zajedništva i sinergije, jer se mladi svijet uči da na njima radi, održava ih i vodi brigu o njima. Pa tako i stariji. Iako ova ustanova jeste vjerskog karaktera, zasnovana na vjersko-šerijatskim propisima, reklo bi se da ona prevazilazi stvar vjere. Ustanovljena je još za vrijeme djelovanja poslanika Muhameda a.s. i u Meki, odnosno u prvoj generaciji muslimana. Ova ustanova dobila je svoje značenje u našim krajevima, a i važnost, tek dolaskom Osmanlija na Balkan.

U Osmanlijskoj državi bio je poznat metod humanizacije nekih lokaliteta tako što bi na njima bili podignuti neki objekti od opšte koristi – vakufi, kako bi oživeli društveni i ekonomski život na tom mjestu. Primjera radi, lokalitet na kome se danas nalazi “Uzun kopru“ bio je sredinom XV vijeka šumovito mjesto, po kojem su lutali šumski razbojnici. Sultan Murat II je, 1443. godine, tu podigao jedan kompleks koji se sastojao od mosta na reci Ergene, han koji je sagradio pred mostom kako bi putnici imali gdje boraviti, imareta, džamije i medrese; kao izvor prihoda za ove ustanove koje su narodu svoje usluge pružale besplatno, dao je napraviti i hamam (javno kupatilo) i dućane. Kasnije je na tom mjestu nastanjena i skupina ljudi iz svih slojeva društva, te je mjesto postalo kasaba Uzunkopru. Pošto su se pokazali korisnim za muslimansku zajednicu, vakufi su prihvaćeni u cijelom islamskom svijetu.

Pružanje utočišta putnicima, ishrana sirotinje i vjerska služba su njegove glavne funkcije, koje su opstale tokom historije i pokazale se kao veoma korisne. Značaj vakufa je i danas veoma važan za razvoj grada. U Novom Pazaru i ostalim gradovima Sandžaka, u kojima ima vjerskih objekata kao što su džamije, tekije, musafir hane, mektebe, medrese, hamami, mostovi, česme i brojni drugi objekti, građeni su i održavani putem vakufskih fondacija. U Novom Pazaru se posebno spominje vakuf Isa-bega Ishakovića. Dakle, svojom razvojnom transformacijom, uloga vakufa je ne samo ostala u funkciji brojnih institucija orijentalno-islamske i opšte društvene orijentacije, nego potpomaže obdaništa, održavanje imareta (narodnih kuhinja), u kojima su siromašni i putnici dobijali nekad besplatnu hranu, zatim bolnice, hanove (konačišta) i druge objekte od javnoga značaja. Danas, nažalost, jenjava zanimanje za ovu vrstu socijalne ustanove i neopravdano se očekuje da tu brigu preuzme država, odnosno opština. Tendencija uvakufljenja je do današnjih dana prisutna, naravno, prema mogućnostima, kod onih ljudi koji poznaju njen značaj.

Na samom početku XVII vijeka u Novom Pazaru vakufska imovina činila je najznačajniji deo privrednog potencijala ovog grada. Čak 402 dućana nalazila su se u vlasništvu nekog vakufa. Od ovog broja, 120 (29,85%) pripadalo je Isa-begovom vakufu. U 18 mahala, koliko je tada registrovano u Novom Pazaru, živela su 423 odrasla muškarca, od kojih su 45 bili pripadnici uleme, zatim 334 oženjena i 44 neoženjena odrasla muslimana. Ukoliko se isključi ulema, dobija se broj od 378 muslimana, što je manje od popisanih vakufskih dućana. S druge strane, nisu svi dućani morali da budu vlasništvo nekog vakufa, čime se ostavlja mogućnost da je ukupan broj dućana u gradu bio veći od upisanog u defter. Ovakva proporcija otkriva da je svaki odrasli stanovnik Novog Pazara radio u radionici koja je predstavljala vlasništvo nekog vakufa.

Mnogi vakufi koji su nastali tokom XVI, XVII i XVII veka izgubili su značajan broj svoje imovine, dućana i ostale nekretnine, koji su u međuvremenu prešli u privatne ruke. Dućani građeni od trošnog materijala i nepravilno upravljanje vakufima dovodili su do pojave prisvajanja i korupcije. Rukovođenje vakufom pripada islamskoj zajednici koja je ustanovila vakufsku direkciju i brine se o imovini vakufa, kao i o preraspodeli sredstava koja se ubiraju iz tog fonda.

Veoma je duboko izgrađena svest kod ljudi ovog kraja o izgradnji česama u dobrotvorne svrhe. I u ostalim zemljama Balkanskog poluostrva u XV i XVI veku izgrađeno je mnogo vodovoda i česama. Oni su građeni po gradovima i selima, podizali su ih dobrotvori za duše umrlih, najčešće pored puteva između gradova i sela. Česme su građene i u svim mahalama i uz džamije. Dok su neke građene i uz zidove drugih većih i važnih javnih objekata, druge su bile posve samostalno postavljane, bez određene namjere ili plana. Poznato je da se ta praksa izgradnje česama pored javnih puteva do današnjih dana praktikuje i dariva se kao vakuf, često da se sopstvena duša spase, a ponekad i za svoje “najdraže koji su preselili na budući svijet“, kako to često kažu njihovi potomci – u ime činjenja dobrog djela.

Izvor: Sandzacke.rs

Danas se navršava 27 godina od otmice u Štrpcima 1993., kada su pripadnici srpskih specijalnih jedinica pod komandom Milana Lukića, u mjestu Štrpci oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar.

Oteto je 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, koji su potom likvidirani.

Većina ubijenih su bili državljani SR Jugoslavije, uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine.

Iako je nekoliko direktnih izvršilaca osuđeno, još se ne znaju imena onih koji su naredili i organizovali ovaj zločin.

U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, 2009 je otkriveno spomen obilježje žrtvama otmice.

Na bijelom mermernom kamenu u obliku tradicionalnog muslimanskog nadgrobnog spomenika “nišana” ispisana je poruka: “Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti.”

U Bijelom Polju, u februaru 2016. postavljen je spomenik u obliku muslimanskog nadgrobnog spomenika posvećen žrtvama ove otmice.

Za taj zločin do sada su pravnosnažno osuđeni Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić.

Apelacioni sud u Beogradu odbacio je u oktobru 2017. optužnicu Tužilaštva za ratne zločine protiv pet bivših pripadnika Vojske Republike Srpske zbog mučenja i ubistava 20 putnika iz tog voza.

Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu potvrdilo je početkom maja 2017. optužnicu za Štrpce, koju je prethodno u više navrata vraćao na dopunu istrage ili ispravku tužilaštvu.

Optužnica je podignuta protiv Gojka Lukića, Ljubiše Vasiljevića, Duška Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Ðekić zbog sumnje da su, kao saizvršioci, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u mjestima Štrpci, Prelovo i Mušići u Bosni i Hercegovini.

Oni su optuženi da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar. Nakon što su zaustavili voz u stanici Štrpce, otete putnike odveli su u školu u mestu Prelovo, gdje su ih opljačkali i tukli. Potom su ih odveli do napuštene kuće blizu obale rijeke Drine, gdje su ih ubili hicima iz vatrenog oružja, a njihova tela potom bacili u Drinu.

Kako je ranije saopćilo Tužilaštvo za ratne zločine, oni se terete da su pod komandom Milana Lukića, u sastavu Vojske Republike Srpske, zajedno s pripadnicima formacije “Osvetnici”, Višegradske brigade i drugim pripadnici VRS-a i osuđenim Nebojšom Ranisavljevićem, nečovječno postupali, mučili i učestvovali u ubistavima civila nesrpske nacionalnosti.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve.

Telo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Izvor: Tanjug

Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Fond za humanitarno pravo (FHP), Žene u crnom i Inicijativa mladih za ljudska prava saopćili su danas da pamte zločin koji je nad nesrpkim stanovništvom počinjen 1993. godine u mjestu Štrpci i podsjetili da porodice žrtava 27 godina čekaju na sudsku pravdu u Srbiji.

“Porodice žrtava 27 godina čekaju na sudsku pravdu u Srbiji, kao i na status porodica civilnih žrtava rata. Prošlo je 27 godina u čekanju priznanja, odgovornog odnosa i memorijalizacije žrtava od strane institucija Srbije”, navodi se u saopćenju za javnost koje prenosi Radiostoplus.com.

Danas se navršava 27 godina od zločina u Štrpcima, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), na željezničkoj stanici u Štrpcima (BiH), iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar izveli i ubili 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronadjeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

Žrtve tog zločina su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad DJečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Žrtve su bile iz Srbije i Crne Gore, iz Beograda, Prijepolja, Bijelog Polja i Podgorice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmladja 16 godina.

Za zločin su do sada pravnosnažno osuđeni Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić. Nebojša Ranisavljević osudjen je pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora) 2003. godine na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Mićo Jovičić, protiv koga je vodjen postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine, priznao je krivicu i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Za zločin u Štrpcima trenutno su u toku postupci pred sudovima u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Pred Sudom BiH u toku je sudjenje desetorici optuženih, među kojima su Luka Dragičević, komandant Višegradske brigade VRS, i Boban Indjić, komandant Interventne čete u Višegradskoj brigadi.

Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu vodi se postupak protiv petorice pripadnika Višegradske brigade VRS za zločin koji je počinjen u Štrpcima, koji se terete kao neposredni počinioci.

Podsjetili su da članovi porodica žrtava ovog zločina, zbog diskriminatornog zakonskog okvira u Srbiji, koji im uskraćuje prava samo zbog toga što su stradali van teritorije Srbije, iako su bili njeni građani, ne mogu dobiti status članova porodica civilnih žrtava rata koji bi im osigurao simbolične beneficije u vidu mesečnih novčanih primanja i socijalne podrške.

“Na neadekvatnost postojećeg zakonskog rješenja i njegovo diskriminatorno sprovodjenje već godinama ukazuju žrtve i njihova udruženja, FHP i druge organizacije civilnog društva. Uprkos ozbiljnim primedbama domaćih i medjunarodnih aktera, taj zakon još uvijek nije promijenjen, već je Ministarstvo za rad u avgustu 2018. godine izradilo Nacrt Zakona o boračko-invalidskoj zaštiti koji zadržava diskriminatorna rješenja”, navodi se u saopćenju.

Dodali su da su žrtve zločina u Štrpcima nevidljive u službenoj politici sjećanja u Srbiji, a jedan od rijetkih pozitivnih primera bio je kada je lokalna samouprava u Prijepolju podigla 2009. godine spomen-obilježje posvijećeno devetorici ubijenih iz Prijepolja i dodijelila simboličnu novčanu pomoć njihovim porodicama, dok lokalni zvaničnici učestvuju u organizaciji i govore na obilježavanju godišnjice otmice.

“Sve žrtve nesrpske nacionalnosti iz oružanih sukoba devedesetih godina ostaju nevidljive u praksama memorijalizacije na državnom nivou, koje se fokusiraju isključivo na srpske žrtve i glorifikuju ulogu vojske, kao i osuđene i neosudjene ratne zločince”, konstatuje se u saopćenju.

Ove nevladine organizacije obilježiće 27. godišnjicu zločina u Štrpcima danas u 15.48 sati u Knez Mihailovoj ulici (ispred kafane “Ruski car”) u Beogradu.

Izvor: Radiostoplus.com

Državni sekretar u Ministartvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i predsjednik opštinskog odbora Stranke pravde i pomirenja (SPP) u Tutinu, Zaim Redžepović, pozvao je svoje sugrađane da se priključe ovoj partiji.

On je u postu na svom Facebook profilu naveo sljedeće:

“Braćo i sestre iz svih stranaka u Tutinu, pozivam vas javno i čista nijeta, da zajedno sa svojim porodicama, prijateljima, poznanicima dođete u vašu kuću. Tutin je jednako naš.

Nemojte trpjeti poniženja, ucjene, ambiciozne kamikaze u politici, zatvorena vrata, dođite da bratski, svi zajedno pobijedimo te mešetare koji su satrli sve što je nas Tutince činilo šampionima.

Bujrum u SPP. Bujrum da tim vlastodršcima zajedno pokažemo kako se sandžački ponos budi.”

Izvor: Sandzacke.rs